O BRUNI BUSICU I NJEGOVIM SABRANIM SPISIMA

O Bruni Busicu i njegovim sabranim spisima

Životopis Brune Bušića

Postdiplomant na Sorboni

Istaknuti hrvatski intelektualac i Istaknuti hrvatski intelektualac i Ostavši bez posla u domovini, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierrom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim predsjednikom PEN-Cluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN-Cluba.175 Boravak u Parizu Bušić je koristio i za učenje francuskoga jezika u Institutu catholique de Paris.176 Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabrielle Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića, Bušiću je tu stipendiju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba.177

O svom položaju u Parizu 8. svibnja 1970. Bušić je pisao prijateljici Ivanki Kuzmanović: “U današnjim prilikama mogao sam birati dvije stvari: da se besposlen skitam ili da radim neki zaglupljujući posao u nekom zaglupljujućem proizvodnom poduzeću. U oba slučaja me je očekivalo intelektualno propadanje. Neki prijatelji iz Pariza su mi javili, da dođem ovdje, da će mi urediti stipendiju. Došao sam, ali od svega toga nije bilo ništa. Dobio sam tek neku pomoć od internacionalnog društva za slobodu kulture, ali to sam već u Zagrebu uredio.

Kako su mi nakane za upis na fakultet propale jer radi nedovoljnog poznavanja jezika, ove godine ne bih ništa mogao studirati. Ako ne mognem ostati do iduće godine, upisao bih postdiplomski studij iz sociologije ili nešto slično, što bi mi dobro poslužilo kod razmatranja i obrade hrvatskih problema.”178 Četrdesetak dana kasnije istoj prijateljici piše: “Ovdje se nisam snašao, a niti mi je to moguće. Htio bih se u Domovinu vratiti, ali me ni tamo ništa dobro ne očekuje. Svi naši veliki rodoljubi nisu ni prstom maknuli da mi osiguraju nekakav odgovarajući posao. Što mogu? Nikada nisam od drugih mnogo očekivao, ali ova ravnodušnost i neharnost prelazi svaku granicu.”179

U Parizu je Bušić upisao postdiplomski studij iz političke ekonomije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno najmanje dvije godine.

U travnju 1970. s prijateljem Vicom Vukojevićem je posjetio Španjolsku, a u lipnju 1970. je iz Pariza s prijateljima Vicom Vukojevićem, Nevenom Baričevićem i s njegovom suprugom Ivankom, Baričevićevim osobnim automobilom, putovao u Rim na kanonizaciju sv. Nikole Tavelića 21. lipnja 1970. U Rimu je ostao oko tjedan dana. Dojmove s toga puta 2. srpnja 1970. opisao je prijatelju Dragutinu Šćukancu u Zagrebu: “Bio sam u Rimu za vrijeme kanonizacije Nikole Tavelića. Jedan me je prijatelj poveo svojim kolima, tako da sam napokon vidio i jedan dio Italije. Bila mi je to mučna vožnja, sve je tako uređeno, nigdje pedlja neobrađenog zemljišta, a naša Slavonija zapuštena i napuštena. Kod nas se neprestano ističe da mi više nismo poljoprivredna zemlja, doista nismo, ali u negativnom smislu te riječi.

Zaista trebalo je doći u Rim i vidjeti koliko je naš narod ipak zreo unatoč svoj svojoj bijedi i negativnom povijesnom iskustvu. Prvi dan kad je neki svećenik u crkvi svetog Ivana Lateranskog pozdravljao skupine iz domovine i iz pojedinih evropskih i izvanevropskih zemalja razlijegao se spontani i nebojazni pljesak, a najjači aplauz je bio kad je najavljeno prisustvo izaslanika Islamske vjerske zajednice iz Zagreba. Do mene jedan priprosti Bosanac seljak reče: ‘Čuli bolan, veći pljesak dobi hodža, nego svetac.’ I čovjek se zadovoljno nasmija. Bilo je i Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, a došli su i kosovski Hrvati (tako je pisalo na plakatu kojega su nosili kroz čitavi Rim).

U obilasku historijskih, tj. povijesnih, spomenika našao sam se u jednoj crkvi i tu zatekao jednu skupinu hodočasnika iz Bosne, a domalo je došla i jedna sasvim druga skupina iz Hrvatskog zagorja. Kad su se vidjeli i jedni i drugi spontano su pošli u susret jedni drugima pjevajući ‘Lijepu našu’. Stranci, Englezi, Amerikanci... koji su se tu zatekli nisu mogli doći sebi od čuđenja, počeli su snimati, htjeli su znati kakav je to narod, što se zbiva s tim narodom, kakva je to jedinstvenost.

Iako je svatko najmanje mislio na sveca nije bilo nikakvih emigranstkih provokacija, ako se po starom običaju ne smatra pro–vokacijom što su se rođaci i prijatelji bez straha susretali i razgovarali.

Narod je ipak počesto zreliji nego njegova intelektualna elita, a političku i da ne spominjem.”180

U tom je pismu Bušić nešto više rekao i o svom životu u Parizu:

“Ja sam dosta dobro, imam prilično sređenu materijalnu situaciju, ali i pomanjkanje svake perspektive, a to je možda najpogubnije od svega. Sve je ovo životarenje. Nije teško patiti i sustavno u tišini raditi kad znadeš da će to kroz izvjesno vrijeme biti na jedan način nagrađeno, a ja sada imam osjećaj da me nitko ne treba i da sam više manje ostavljen sam sebi. Sada me manje hvataju depresije nego u Zagrebu, ali me i ovdje počesto obuzme mučnina i nesnalaženje. S francuskim mi ide prilično teško jer je meni nezgodno komunicirati s ljudima, a osim toga čitam mnogo na hrvatskom jeziku, tako da tu ne napredujem mnogo, iako moji profesori francuski počesto misle suprotno. Prije dva dana profesorica me je čak pozvala na večeru, tako da ostali đaci ne znadu što više da misle o meni. Svi znadu da sam Croate, ali nitko ne zna gdje se nalazi taj čudnovati narod, tako me je jedna Amerikanka pitala jesam li možda ja s Islanda.”181

U vrijeme boravka u Parizu Bušić je prisustvovao Osnivačkoj skupštini Društva članova “Matice hrvatske”. G. 1972. taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Po njegovoj izjavi pred istražnim sucem u Zagrebu 1. veljače 1972. nije tada bio član Matice hrvatske, nije sudjelovao u radu skupštine, a jedno vrijeme zalazio je u prostorije Društva.182 Za vrijeme boravka u Parizu Bušić se je obično hranio u studentskoj menzi u Buirlieru.183

Sredinom kolovoza 1970. Bušić je boravio u Salzburgu oko tjedan dana u gostima Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. O tome 19. kolovoza 1970. piše prijatelju Šćukancu u Zagreb : “Ja sam se prije dva dana vratio iz Salzburga gdje sam proveo tjedan dana i to jako ugodno. Tamo sam došao s predrasudama da ću naći nervoznog, nepovjerljivog starog čovjeka, ali ništa od svega toga. Provodio sam ugodne dane u otvorenom i srdačnom razgovoru s čovjekom u kojem ima više vjere, vitalnosti i optimizma, nego u mnogim ljudima mojih godina. O čitavom društvu u Zagrebu on je i te kako obaviješten i zato je zatvoren i šuti kad oni dođu. Sad tek vidim koliko se tu moglo učiniti i koliko se još uvijek dade učiniti. On ne krije da je u Austriji stranac, da nije mnogo vezan uz obitelj i da bi se najradije odmah sutra vratio u domovinu s čitavom svojom imovinom. Njegova žena i sin poradi toga su uvijek u strahu. O svojim dojmovima i razgovorima mogao bih Vam mnogo pripovijedati, ali sada nemam prilike za to. Mislio sam početkom idućeg mjeseca doći u Zagreb , ali od toga sada neće biti ništa, to bi bio tek gubitak vremena. Idući mjesec idem po svoj prilici u Švedsku, gdje ima nekakva izgleda da dobijem nekakav posao. Ostat ću tamo mjesec dana, pa ću vidjeti, ako od svega toga ništa ne bude vratit ću se u Pariz ili ići u Ameriku. Od zanosa i ogorčenja ne može se živjeti.

Govorio sam mu (Mimari – m.o.) o Franji (Tuđmanu – m.o.) i on je izrazio želju da ga posjeti u Salzburgu, ako je on doma javite mu to, bilo bi dobro da odmah ode. Također sam uredio da ga posjeti kardinal Šeper. Treba čovjek da osjeti da nije napušten i da ga se znade cijeniti. Matica hrvatska jako je pametno napravila kad su ga izabrali za svoga počasnog člana, to bi isto trebala, bez odgađanja, učiniti JAZU i sva moguća društva za povijest umjetnosti i slično... Na povratku iz Salzburga zadržao sam se jedan dan kod rođaka u Frankfurtu na Majni. Pun je grad naših ljudi. Postoje hrvatske gostionice, prodavaonice, hrvatski radnici, hrvatski poduzetnici, hrvatske pijanice i prostitutke, na svakom uglu čovjek sreće hrvatski očaj. I svi podjednako dobro znaju za očaj koji ih okružuje. Svi naši ‘rodoljubi’ trebali bi doći u hrvatske radničke barake u Njemačkoj, pa da vide kako se živi i kako se pati. ‘Hrvatski’ političari i hrvatski opozicioni rodoljubi sada kao da se natječu tko će više krokodilskih suza proliti nad hrvatskim narodom i za većinu njih toj zlokobi kriv je velikosrpski imperijalizam, a ne oni sami. Činjenica je da se velikosrpski imperijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao. I svi imaju bezbroj isprika za svoju neaktivnost i svoj jad. Činjenica je da sami stvaramo tabue i strukture koje nas ograničavaju. Mogao bih to potvrditi na bezbroj primjera, ali čemu? Najradije bih sve zaboravio, ali znam da čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Ipak, nikad se ne zna, treba pokušati. Još domalo izgleda da ću i ja protiv svoje volje i namjere postati iseljenik na ‘privremenom radu’ u inozemstvu. Moram Vam reći da tome nije kriva UDB-a, nikada me prijetnje ne bi otjerale vani. Ponajčešće sami sebe rastjeravamo.”184

Ubrzo je Bušić otputovao i u Švedsku gdje je boravio jedno kraće vrijeme. Vjerojatno je boravio u Stocksundu, Rinjen 29. To se može zaključiti po jednoj razglednici na engleskom jeziku iz rujna 1970. naslovljenoj na njega na toj adresi, a nalazi se među “dokaznim materijalom” koji je protiv njega u prosincu 1971. prikupilo Okružno javno tužilaštvo.185 Uoči Nove godine 1971., 29. prosinca 1970., Bušić je doputovao u London , u goste Jakši Kušanu, uredniku i izdavaču Nove Hrvatske. S njim i njegovima proveo je novogodišnje blagdane. Dojmove o tom druženju opisao je svome prijatelju Rudolfu Arapoviću iz Pariza 17. veljače 1971.: “Za Novo ljeto bio sam kod Kušana u Londonu. Još jedna iluzija manje… Mi smo različiti svjetovi, nismo se mogli složiti ni u jednom jedinom pitanju. On je bio ogorčen, a meni je bilo svejedno. Njegov Gvido Saganić nazvao me je ekstremistom.”186

U početku 1971. Bruno je Bušić u Parizu upoznao Josipa Senića, aktivista Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Udbin suradnik “Ivo” iz Clevelanda od samog Senića saznao je za taj susret i javio Udbi u Splitu.187 U početku 1972. o Bušiću je, dok se je nalazio u Istražnom zatvoru Okružnog suda Zagreb , Udbu u Splitu koje je bio suradnik iz Pariza izvjestio suradnik Marko.188

Na povratku iz Pariza u Zagreb u proljeće g. 1971. vlakom kroz Austriju, opet je boravio u Salzburgu i kraće se zadržao u gostima Ante Topića Mimare.

U Zagreb se je vratio na Veliki petak 9. travnja 1971.

Prvi bijeg u inozemstvo

Budući da je Bruni Bušiću i drugovima mu 13. rujna 1966. dovršen kazneni postupak i izrečena mu 25. ožujka 1966. osuda od deset mjeseci zatvora uvjetno na dvije godine pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora,118 a i u Institutu neki nisu dobro gledali na njega i na sastanku osnovne organizacije Saveza komunista Instituta održanom tih dana njega nazivali “pogrdnim imenima”,119 Bušić se je odlučio na bijeg u inozemstvo.

Bijeg Brune Bušića i prijatelja mu studenta Rudolfa Arapovića, također osuđenog u istom procesu, s krivotvorenim putovnicama, organizirao je iz Beča Jure Knezović. Po Arapovića, koji je tada ilegalno stanovao u studentskom domu “Nina Maraković” u Šarengradskoj ulici u Zagrebu, došao je 24. listopada 1966. vozilom jedan gradišćanski Hrvat, a Bušić im se je, s jednom putnom torbom, priključio kraj mosta u Podsusedu. Austrijsko-jugoslavensku granicu bez ikakvih problema prešli su isti dan u 20 sati na prijelazu Šentilj– – Spielfeld. Istu večer stigli su i u Beč. Budući da su za Dušni dan (Dan mrtvih) željeli posjetiti Bleiburško polje, nisu se odmah prijavili austrijskoj policiji.120

Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pismom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela socijalističke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb , uglavnom zbog “inkvizitorskih metoda” u sudskom procesu protiv njega i izrečene mu zatvorske kazne, iako je, kako navodi, nakon obaranja “staljinističko-birokratske grupe Ranković-Stefanović, bio... uvjeren da će se djela, koja mi se pripisuju biti sagledana sa prave točke, te da će inkriminacije koje mi se stavljaju logično biti odbačene.”121

Okružni sud Zagreb 28. listopada 1966. obavijestio je Institut “da je krivični postupak protiv vašeg radnika Bušić Brune pravomoćno dovršen, te je isti zbog kriv. djela neprijateljske propagande iz čl. 118., st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, u koju kaznu mu je uračunat pritvor i istražni zatvor od 9. VIII. 1965. do 25. III. 1966. Presuda je pravomoćna sa danom 13. rujna 1966. g.”122

Nakon što se u Institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, 31. listopada 1966. izdano je rješenje o njegovu prestanku radnog odnosa u Institutu s danom 27. listopada “zbog samovoljnog napuštanja posla”.123 Bušić je odjavljen 2. studenog s prestankom radnog odnosa 25. listopada 1966.124

Kadrovska služba Instituta prijepis Bušićeva pisma iz Beča tajniku Odjela Krmpotiću uputila je Okružnom sudu Zagreb “da taj prepis priložite Vašem spisu koji se odnosi na navedenog Bruna Bušića”.125 Bušićeve osobne dokumente i rješenje o raskidu radnog odnosa 25. studenoga 1966. podigao je Nenad Ruven, njegov odvjetnik iz prethodnog kaznenoga postupka.126 Nakon primitka Bušićeva pisma iz Beča u Institutu, direktor Instituta dr. Franjo Tuđman s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Instituta i obavijestio ih da će kao direktor Instituta upoznati s čitavim slučajem Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Istovremeno je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi jedna predstavka Izvršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu koju su potpisala 62 suradnika, “s molbom da se čitav slučaj preispita iz razloga koji su navedeni u predstavci”.

U obrazloženju predstavke suradnici su naveli “da se radi o čovjeku koji je dovoljno dugo radio u našoj sredini, tako da su nam njegove moralne i intelektualne kvalitete u dobroj mjeri poznate, da se radi o perspektivnom mladom znanstvenom radniku kakvima baš ne obilujemo i napokon da se radi o čovjeku s teškom govornom manom, koji se samo s velikim poteškoćama može uklopiti u normalan rad i prema kojemu je zbog toga potreban barem minimum humanih obzira, osjećamo se kao pošteni ljudi i kao komunisti ponukani da svratimo Vašu pažnju na ovaj slučaj... Dostavljamo ovu molbu da se razmotri ovaj slučaj jer se ne radi samo o sudbini mladog čovjeka, već to ima i negativne političke implikacije upravo u vrijeme kada se ulažu veliki napori da se uklone uzroci ovih pojava.”127

Bušićev povratak u domovinu

Nakon posjeta Bleiburgu za Dan mrtvih, gdje su se sreli i s dr. Branimirom Jelićem i fra Vilimom Ceceljom, i nakon nekoliko dana boravka u Beču, Bruno Bušić i Rudolf Arapović prijavili su se tamošnjoj policiji, prenoćili su u zatvoru, a potom su smješteni u logor Traiskirchen. U logoru je Bušić ostao oko mjesec dana. Tada je kroz logor Traiskirchen prolazilo mnogo Hrvata, pa i čitavih obitelji koje je “Caritas” upućivao u Australiju i rjeđe u Sjevernu Ameriku. Bušić je tada u logoru napravio jedan anketni list, na tri stranice i s 28 pitanja, pod naslovom “Anketa za hrvatske izbjeglice”. To anketiranje 26. studenog 1966. u Traiskirchenu pretvorilo se je u pravi politički događaj. Uredovala je i austrijska policija. Tada su Bušić i Arapović za tamošnje izbjegle Hrvate održali i nekoliko predavanja.128

Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćanskih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđman dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku, da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i potrebne mu povratne dokumente srede u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Komarica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ramljakom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb.129

Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Okružnog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se je Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za njega zauzeo skoro čitavi Institut, uvažio ga odgodivši izvršenje kazne od deset mjeseci na rok od jedne godine.130 Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH.

Da Bušić, očito, nije mirovao potvrđuje i njegovo pismo o nasiljima i zločinima Udbe nad uhićenicima i o općem odnosu u Jugoslaviji prema Hrvatima koje je, po njegovu svjedočenju, u siječnju 1967. uputio tadašnjim komunističkim prvacima u Hrvatskoj Vladimiru Bakariću i Miki Tripalu, napisano na osnovi tadašnjih saznanja u većini poluinformacija.131

Nakon što je Bušićeva molba za ponovni primitak na posao pozitivno riješena, on je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za socijalističku izgradnju.132

Bušićev prestanak rada u Institutu

Institut u kome je Bušić radio u tijeku g. 1966. i g. 1967. poslovao je s velikim gubitkom te je Savjet Instituta na sjednici 7. - 8. studenoga 1967. odlučio smanjiti opseg svoga poslovanja i ukinuti sva istraživanja koja se ne financiraju, odnosno koja nemaju svoga naručitelja, a 17. travnja 1967. Savjet je odlučio da se u Institutu neće početi s predviđenim istraživanjem s područja socijalističke izgradnje.

Ne zna se zbog čega su Bušić i još neki drugi suradnici odbili nastaviti rad na zadatku izrade referata za II. dio Simpozija “ Zagreb u radničkom pokretu, revoluciji i socijalističkoj izgradnji”, koji su trebali završiti do kraja g. 1967., te je zbog toga protiv njega u svibnju 1968. bio pokrenut stegovni postupak,133 a ubrzo je, 24. svibnja 1968., doneseno rješenje o raskidu radnog odnosa s Bušićem zbog smanjenja opsega poslovanja Instituta.134 Potrebno je reći da je tada Insitut otpustio oko 20 djelatnika iz područja koja nisu financirana. Na to rješenje Bušić je uputio prigovor 8. lipnja 1968.135

Tu Bušićevu žalbu Savjet Instituta je razmatrao 2. srpnja 1968. i djelomično je usvojio pružajući mogućnost djelatniku Bruni Bušiću, ukoliko bi došlo do proširenja rada Instituta, da ima prednost pred natjecateljima ako zahtjev podnese u roku od 15 dana od dana primitka pismene obavijesti Instituta o proširivanju opsega rada.136 Kad je Bušiću 27. srpnja 1968. prekinut radni odnos, on je u zakonskom roku podnio tužbu nadležnom sudskom organu i nakon nekoliko rasprava došlo je do nagodbe – Bruno Bušić i Institut za historiju radničkog pokreta nagodili su se da se Bušiću produži radni odnos do 12. veljače 1969.137

Suradnik i urednik “Hrvatskog književnog lista”

Nakon što je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u travnju g. 1968. pokrenuo “Hrvatski književni list” (HKL), Bušić, tada još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni suradnik i urednik u tom glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa: Mijalko Todorović, Preobražaj Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1968.138 Branko Horvat, Ekonomska nauka i narodna privreda, Zagreb, 1968.139 Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Zagreb, 1968.140; Pregled 8, Sarajevo, 1968.141; Evlija Čelebija, Putopisi nelicemjernog Evlije, Sarajevo, 1967.142; Narodne pjesme o Mijatu Tomiću (priredio Anđelko Mijatović), Zagreb, 1969.143; Politička misao, br. 3, Zagreb, 1968.144 Gledišta, br. 8 – 9, Beograd, 1968.145 André Leroi-Gourhan: Religije prethistorije, Zagreb, 1968.146; Politička misao 4, Zagreb, 1968147.; Panorama mlade književnosti, Republika, Zagreb, 1969.148 Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi, Zagreb, 1969.149 te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima u ono vrijeme vrlo teškim i “vrućim” temama: Narodnosni sastav iseljenika,150 Kultura i umjetnost na udaru birokracije,151 Raspodjela viška rada,152 Odbijeni amandmani,153 Radnička klasa i nacija,154 Rijeka. Razgovori i sentence o Rijeci,155 Žrtve rata,156 Nelikvidnost privrede ili nelikvidnost etatizma,157 Društveno-gospodarski razvitak grada Zagreba (I.),158 Sudbina Mimarine donacije159 i dr. – dakle o problemima koji su tada pritiskali hrvatski narod, ali i druge jugoslavenske narode. Bušićeva sposobnost uočavanja i jasnim mislima i vremenu i struci primjerenim izrazima iskazivanja bîti problema o kojima je pisao, i što nije se moglo pročitati u javnim medijima ili negdje drugdje, tada je posebno mamilo čitatelje.

Bušićevi tekstovi “Žrtve rata”,160 objavljenom u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata g. 1941. – 1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava 185.327 osoba u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i “Sudbina Mimarine donacije”,161 objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, listopad 1968., o sudbini vrlo vrijednih umjetnina koje je ugledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara još u početku g. 1948. uputio iz Berlina i Praga te g. 1950. iz Praga kao dar Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU, a od kojih su neke završile i u Beogradu čak i u zloglasnog Aleksandra Rankovića, ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu nego su njihovu autoru Bruni Bušiću,162 prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji na najokrutniji način.163 Zbog upućenih mu prijetnji nepoznatih osoba Bušić se je obraćao za pravnu pomoć odvjetniku Vladimiru Mariću.164 I Bušićev zahtjev tih dana upućen Sekretarijatu javne sigurnosti za zaštitom ostao je bez odgovora. Te stalne prijetnje bile su povod da je 22. studenoga 1969. uputio dopis Sekretarijatu javne sigurnosti Zagreb u kome je zatražio dozvolu za nošenje vatrenoga oružja da bi se obranio od stalnih prijetnjih “fanatičnih pristaša A. Rankovića”.165 Naravno i taj zahtjev ostao je bez odgovora. Njegov rad u uredništvu HKL prestao je ubrzo, potkraj g. 1969. prisilnim obustavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga glasila u širenju hrvatske nacionalne svijesti u drugoj polovini sedamdesetih godina XX. stoljeća.

Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu “Republici”: Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Zagreb , 1967.166 ; Charles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija, Zagreb , 1968.167 ; Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb , 1968.168 i u tjedniku “Telegram”: Jean Fourastié, Civilizacija sutrašnjice, Zagreb , 1968.169

Iako je Bruno Bušić u drugoj polovini šezdesetih godina živio u vrlo teškim i nesigurnim prilikama, između zatvora i podstanarske sobe, između emigracije i domovine, te često bez posla i bez plaće, od danas do sutra, on je ipak, uz obvezni rad u Institutu i svakodnevnu borbu za opstanak, nalazio snage i za književni rad. Godine 1967. u “Republici” je objavio pripovijetku “Džip, čovjek i ja”,170 god. 1968. u “Telegramu” pripovijetku “Susret”171 i u “Vidiku” pripovijetku “Samotinja”,172 te g. 1969. u “Svačiću” pripovijetku “Povratni hod”173 i u “Hrvatskom književnom listu” pripovijetku “Čovjek, brat i ja”.174

U zatvoru u Makarskoj

Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska, da bi se preduhitrilo skorašnje moguće neuspjehe, po načelniku Gašparu Bergamu, 25. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji “Tiho” u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a,84 a tri dana kasnije, 28. travnja 1959., Okružno javno tužilaštvo Split naložilo je Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Makarskoj da “zbog krivičnog djela iz čl. 117, odnosno čl. 101. i 118. KZ-a” povede istragu protiv navedenih gimnazijalaca iz Imotskog.85 U smislu tih odredaba Bruni Bušiću je SUP NO kotara Makarske uputio pisani poziv, s potpisom Željka Popovića, da se 1. svibnja 1959. radi saslušanja po čl. 117., stav 1. KZ-a javi u Stanicu Narodne milicije Imotski,86 a zatim je 7. svibnja 1959., da ne bi “ostankom na slobodi otežao provođenje izviđaja utjecajem na svjedoke i saučesnike” donesena odluka o uhićenju Brune Bušića. Ivan Gabelica je bio uhićen 25. travnja, a Mate Babić 6. svibnja. Isti je dan u 10,30 sati Bruno Bušić priveden u zatvor u Makarskoj, u pritvor do tri dana,87 a 8. svibnja 1959. pritvor je Bruni Bušiću, kao i drugima, produžen za 18 dana, do dana 28. svibnja 1959. I na prvu i na drugu odluku (11. svibnja 1959.).88 Bušić se je pismeno žalio. Drugu njegovu žalbu odbio je Okružni sud u Splitu 13. svibnja 1959. kao neosnovanu.89 Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (“Tiho”).

Na saslušanju u Sekretarijatu za UP-e NOK Makarska 11. svibnja 1959. Bušić je negirao sve optužbe: “I ovog puta kategorički tvrdim, da odustajanje od škole 10. travnja 1957. nije bilo vezano ni s kakvim sastankom, niti je bilo riječi o proslavi 16-godišnjice osnutka NDH. Također tvrdim, da prije ovog datuma nije bilo uopće riječi o potrebi izostanka iz škole i odlaska u Gaj.

Također mogu reći i to, da o organizaciji ‘Tiho’ ili bilo kojoj drugoj organizaciji nisam ništa ranije znao a niti sam bilo s kim govorio o takvim organizacijama, kao ni o potrebi formiranja tih organizacija.”90 I kad je nakon toga suočen s dvojicom svojih kolega, inače tadašnjih suradnika Udbe, 11. i 12. svibnja,91 Bušić je sve negirao. Međutim, u saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. on je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje.92

Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati.93

U nepotpisanom “Prijedlogu za poduzimanje mjera protiv pripadnika bivše ilegalne organizacije ‘Tiho’ u Imotskom”, sastavljenom u Zagrebu 1959., predloženo je da se Bruno Bušić “kazni po sucu za prekršaje na kaznu zatvora od jednog mjeseca i da se protiv istog povede disciplinski postupak po nastavničkom zboru gimnazije u Imotskom, uz donošenje odluke o zabrani pohađanja svih škola u FNRJ za vrijeme tri godine.”94 U pristupačnim dokumentima ne vidi se je li što poduzeto u smislu toga prijedloga. To je bio i zadnji podatak o Bruni Bušiću u dosijeu “Materijali ilegalne organizacije ‘Tiho’”.

Nastavak školovanja i studij

Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji – VIII.C razred. Tu je 16. svibnja 1960. završio četvrti razred gimnazije s vrlo dobrim uspjehom i primjerenim vladanjem. U rubrici – primjedbi o učeniku navodi se: “Iako je defektan u govoru, učenik je sa marljivošću i znatnim sposobnostima svladavao gradivo (osobito ima smisla za društvene predmete).” Ispit zrelosti polagao je od 7. do 24. lipnja 1960. i položio ga vrlo dobrim uspjehom. Ocjenu pet imao je iz hrvatskog jezika, povijesti i logike, ocjenu četiri imao je iz devet predmeta, a ocjenu tri iz četiri predmeta.95

Sjećanje splitske gimnazijalke i Bušićeve kolegice Ivanke Madunić o tim Bruninim danima svjedoči: “Ušao je u VIII.C razred prve splitske gimnazije jednog toplog jesenskog dana 1959. Postao je sastavni dio našeg razreda, premda je taj razred bio zajedno već tri godine. Ustvari, postao je i dio našeg kruga u tom razredu, koji se sastojao od četiri djevojke i šest mladića. Bila je to divna klapa mladih prijatelja… Bruno mi je dao pročitati neke od svojih prvih sastava iz hrvatskoga jezika, a to ga je u mojim očima podiglo do neba, koliko zbog povjerenja toliko iz spoznaje da sam pročitala sastave mladog književnika, u čiju sjajnu karijeru nisam sumnjala.”96 U Splitu, uz svoje redovite obveze, Bušić, koliko mu to prilike dopuštaju, između ostalog, posjećuje književne tribine, izložbe i druge kulturne manifestacije.

Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika,97 ali se je, po vlastitom svjedočanstvu i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se je pod brojem 16.608 na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini studija opredijelio se je za makro-smjer, a na četvrtoj godini u okviru makro-smjera opredijelio se je za industrijski smjer. Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom “Moral i socijalizam”.98

U jesen 1960. godine Bušić se spominje u jednom Udbinu nepotpisanom elaboratu, od 22. listopada, u kome se govori o “neprijateljskom” djelovanju u makarskom kotaru. U posebnoj napomeni navodi se da su, da bi se provjerilo slobodno mišljenje gimnazijalaca, u Imotskom i drugdje, gimnazijalcima davani u zadatak slobodni sastavi, te da se je u tim prigodama saznavalo za njihovo političko mišljenje. “Tako je Bušić Bruno, bivši pripadnik org. HRM99 na gimnaziji u Imotskom, pisao o tome, kako u zemlji nema slobode, kako se zapostavljaju naprednije ideje, kako se jače intelektualnim đacima ne omogućava razvoj itd. Uglavnom u tom slobodnom sastavu je iznio svoj proustaški stav u odnosu na društveno uređenje u zemlji.”100 – navodi se u toj napomeni.

Da je Udba pratila i dalje Brunu Bušića potvrđuje podatak što ga je 19. siječnja 1961. u Imotskom zabilježio jedan djelatnik Udbe “da se Bruno (Bušić Bruno, okorjeli pripadnik org. ‘TIHO’) sada nalazi u Zagrebu. Navodno je dobar prijatelj sa Šućur Nedjeljkom (brat Šućur Ante, prvoborca) i Alerić Danijelom, docentom pravnog fakulteta (sic! – m. o.), kao i Bušić Markom, pravnikom-asistentom pravnog fakulteta. Po njihovoj sugestiji Bruno je napustio filozofski fakultet i upisao ekonomski.

Pomoću spomenutog Šućura ... i drugi(h), Bruno se je dobro snašao i u idućoj godini dobit će stipendiju.

Sa ovim bi trebalo upoznati Zagreb jer su oni zainteresirani za Bušića. Naime, rekli su nam da ako dođe u Zagreb da im javimo.”101

Bruno Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja. Redovito posjećuje književne tribine, ali i brojne druge kulturne manifestacije. Uz djela poznatih hrvatskih književnika i povjesničara, od posebne literature u Zagrebu Bruno se susreo s knjigama: “Politička povijest Hrvatske” Josipa Horvata, “Na izvorima neistina” Vatroslava Murvara, “Balkanski sukobi” Sekule Drljevića, “Južnoslavensko pitanje” L. v. Südlanda, “Hrvatska na mučilištu” Rudolfa Horvata, koje se moglo kupiti u antikvarijatima ili pak posuditi u knjižnicama, te ponekog sveska emigrantske “Hrvatske revije” ili neko drugo izdanje. S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u misnom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i večernjim predavanjima koja su jednom tjedno isusovci u Palmotićevoj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Prve dvije studijske godine stanovao je u Ulici braće Kavurića (danas Andrije Hebranga) br. 13, a od 19. listopada 1963. u Vinkovićevoj ulici 8a II. kat, u obitelji Sirotić. Iako je na trećoj godini dobio smještaj u Studentskom domu “Cvjetnom naselju”, Odranska 20, prepustio ga je drugome, koji ga je koristio pod njegovim imenom. Hranio se je redovito u zagrebačkom Studentskom centru, Savska 25.

Zapošljavanje u Zagrebu

Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja “Geoistraživanje – Elektrosond”, Zagreb , Kupska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom poduzeću radio je kao referent na analitičko-planskim poslovima. Ubrzo je, slučajno,102 saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje.103 Bruninu molbu za zaposlenje u Institutu, budući da “je bio marljiv student” i da je “prosjek njegovih ocjena ... vrlo dobar”, te da su zapazili njegovu “sklonost i interes za društveno-ekonomsku problematiku, također i talent, koji se osobito očitovao prilikom izrade diplomske radnje iz sociologije, kao i u radu studentskih socioloških grupa” podržalo je i preporučilo pet sveučilišnih profesora s Ekonomskog fakulteta: Vladimir Blašković, Dragica Rogić, Josip Pavlović, Stjepan Pulišelić i Igor Žilić.104 Čak je, nakon provjeravanja, i SUP Zagreb 9. lipnja 1965. potvrdio da nema primjedbi na Bušićevo zaposlenje u Institutu.105

Nakon što je njegova molba riješena pozitivno i nakon što je sporazumno raskinuo radni odnos u poduzeću “Geoistraživanje” s 15. lipnjem 1965., u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske Bušić je počeo raditi kao asistent na istraživanju gospodarske povijesti 16. lipnja 1965.106 Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je direktor Instituta dr. Franjo Tuđman, čovjek s kojim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti.107 Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: “Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci”, “Ratne štete” i “Privredna reforma i njeni odjeci u savremenim zbivanjima” koji je trebao objaviti časopis “Razlog”. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.108

Prvi sudski proces

Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. kolovoza 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje po Zagrebu protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka i uhićenje nekoliko njegovih prijatelja i dobrih znanaca.

Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svjedoka djelatnika Instituta od 9,45 do 10,30 sati, pregledali Bušićev radni stol i uzeli su sljedeće:

“Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme;

Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske;

Bušić, B.: Div, čovjek i ja;

Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši;

4 notesa i jedna teka;

Pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.;

15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”109

Nakon što su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ propala” ostala dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zatvor OS u Petrinjskoj ulici br. 18. Bušiću je 10. kolovoza zbog čl. 117. stav 1. i čl. 118. stav 1. KZ određen pritvor, a oduzeti tekstovi predani su “na čuvanje” SUP-u grada Zagreba. Isti dan Bušić je izjavio upravitelju zatvora žalbu na to rješenje, a uputio je i pismenu žalbu Vijeću Okružnog suda Zagreb na rješenje pritvora tražeći da ga se pusti iz zatvora.110 Dvadeset dana kasnije, 30. kolovoza 1965., protiv Bušića je otvorena istraga i određen mu je istražni zatvor.111 O tome je istražni sudac mr. Zlatko Marković obavijestio Institut 31. kolovoza. Nakon toga u Institutu je svestrano ispitan “Slučaj Bušić Brune” i o tome sastavljen izvještaj 10. rujna. Budući da je osnivač Instituta bio CK SKH, taj je izvještaj upućen Historijskoj komisiji CK SKH – Zagreb i istražnom sucu Okružnog suda Zagreb . U izvještaju, potpisanom od šefa kadrovskog odsjeka Anke Uzelac, konstatira se da je “postupak oko (Bušićeva) prijema normalno sproveden, da ni kadrovska služba ni Uprava nisu učinile nikakav propust”.112

Bušićevu uhićenju u kolovozu g. 1965., uz stalnu Udbu za petama, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić, a što je po njih i Bušića, bilo vrlo sudbonosno. Naime, u drugoj polovini svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka i urednik ovoga izdanja. Povod njegovu uhićenju bili su letci koje mu je na izmišljeno ime u proljeće g. 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu od jeseni g. 1961. do proljeća g. 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku. Majić je zapravo od g. 1959. na području Hercegovine i u Zagrebu djelovao kao Udbin suradnik pod imenom “Javor”, na što nitko od njegovih kolega, znanaca i prijatelja nije mogao ni pomisliti. Dobivene letke Mijatović je po uputi poslao na određena imena u Hercegovinu. Za te je letke znao Bušić i još neki kolege. Mjesec dana otprilike nakon prvih poslanih letaka Bušić je s Mijatovićem i s još dvojicom kolega (Rudo Arapović i Mate Nevistić) sudjelovao u podizanju jednog pisma s letcima na Filozofskom fakultetu, a što je Udba pratila i čak fotografski snimala. Mijatoviću, kad je ubrzo uhićen, budući da su i u njega nađeni poslani letci, nije pod istragom preostalo ništa drugo nego priznati približnu istinu u vezi s emigrantskim letcima, naravno tvrdeći da ih nije nikome pokazivao i da je sve radio sam, zbog čega je ubrzo i osuđen u Okružnom sudu u Zagrebu na tri i pol godine strogog zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije Mijatoviću je Vrhovni sud Hrvatske kaznu smanjio na godinu i pol dana strogoga zatvora.

Kad je uhićen Mijatović, tih je dana uhićena i jedna skupina većinom studenata prava i drugih Hrvata koji su u sudskom procesu poznati po prvooptuženom kao skupina Ante Urode, također osuđenih u ljeto g. 1964. U obradi te skupine Udba je od dvojice uhićenih dosta saznala o Mijatoviću i drugima što je za nju bio još jedan dragocjen izvor informacija, uz već postojeće, i o Bušiću. Tada Udba prema već osuđenom Mijatoviću i prema njegovim prijateljima, pa i prema Bušiću, svakako osim općega i pojačanoga nadzora, u vezi s tim novim saznanjima nije poduzela neke značajnije radnje. Je li što namjeravala poduzeti i kada, iz pristupačne dokumentacije ne može se zaključiti. Novi progon tih prijatelja, pa i Bušića, počeo je u lipnju 1965. godine, kada je skupina studenata, predvođena studentom građevinarstva Branimirom Petenerom, uoči 8. svibnja i u početku lipnja 1965. po Zagrebu raspačavala protujugoslavenske letke koje je na šapirografu umnožavao Petener. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina. Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama kidnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vukojević, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Neki od njih su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premlaćivanjima i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pretpostavljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. Ubrzo je uhićen i organizator te protujugoslavenske manifestacije Branimir Petener kojega je u proljeće 1964. student građevinarstva Mate Nevistić upoznao s Mijatovićem, Gabelicom i drugim njihovim kolegama koji su u većini bili obuhvaćeni istragom g. 1965., a zatim i sudski procesuirani u prvoj polovini 1966. Protiv Mijatovića u starogradiškoj kaznionici istraga, također vrlo drastična, počela je koncem lipnja 1965. Bez obzira što je većina uhićenih nastojala štititi jedan drugoga, ipak na osnovi već poznatoga iz dugogodišnjih praćenja, nezakonitih i drastičnih postupaka pri istrazi, Udba je tada u istrazi došla do određenih saznanja. Po rezultatima tih uglavnom vrlo neugodnih i okrutnih istražnih radnji, suđeno je skupini u kojoj se je kao petooptuženi nalazio i Bruno Bušić.

Bušić je zapisnički saslušavan u – Državnoj bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove grada Zagreba, odnosno u Istražnom odsjeku DB (Zrinjevac 7) 10., 13., 18., 21., 25. i 28. kolovoza, 16., 22., i 27. rujna, te 23. studenoga 1965. po “ovlaštenom službeniku” Milanu Kajganiću, a 25. studenoga ta saslušavanja je završio istražni sudac mr. Zlatko Marković.113 Svakako, zapisničkim saslušavanjima osumnjičenika prethodila su i druga saslušavanja koja u svakoj istrazi nisu ugodna, a u jugoslavenskom komunističkom sustavu politički osumnjičenici i okrivljenici su obično bili podvrgavani u istrazi najtežim torturama da bi se od njih dobilo onakvo priznanje kakvo je za cilj postavila istraga. Iako je u završnici istražnoga zapisnika Bušić potpisao da je u istrazi “postupak bio korektan”, što su obično potpisivali zbog presije i oni s kojima se najgore postupalo, da ne bi bili izloženi novim torturama, to ne znači da je tako i bilo. Ipak, koliko se zna, Bušić tada nije bio izlagan nekim teškim klasičnim torturama, kao neki njegovi suosumnjičenici i suokrivljenici, što ne znači da se nije imalo što prigovoriti postupku i u toj istrazi. O svemu tome Bušić je više rekao u tekstu “Zagrebačko ljeto 1965.”114

Bušić je u istrazi, u smislu sumnje na povezivanje s drugim osobama radi “neprijateljske djelatnosti”, koliko se vidi iz istražnih zapisnika ispitivan o svojim razgovorima i odnosima s nekim svojim kolegama i prijateljima: Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabelicom, Vicom Vukojevićem, Zlatkom Kušanom, Rudolfom Arapovićem, Krunom Galićem, Antom Galićem i Matom Ćavarom u vezi sa stvaranjem jedne tajne organizacije koja bi se borila za stvaranje samostalne hrvatske države i jesu li tiskom i riječju širili “neprijateljsku” djelatnost. Ne prepričavam sadržaje zapisnika jer oni nikako ne odražavaju stvarnost svega onoga što se događalo u odnosima obuhvaćenim istragom, nego su posljedica određenih Udbinih saznanja i konstrukcija, prisilnih radnji istrage, a i držanja suosumnjičenih koji su zapravo nastojali štititi jedan drugoga, a priznavali su o sebi i progovarali su jedan o drugomu u smislu inkriminacija nerado i u teškim nevoljama. S nekim od suokrivljenih Bušiću se je i sudilo.

U sudskom procesu 9. – 25. ožujka 1966., u kome se sudilo Anđelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska (Mlade Hrvatske, Hrvatske revije) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, Bruno Bušić je, kao V. optuženi, osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci uvjetno na dvije godine. Isti je dan, 25. ožujka 1966., pušten do pravomoćnosti na slobodu.115 Bušić se je žalio na presudu, ali i javni tužitelj!

Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, 1. travnja, Bušić se je javio u Institut, vjerojatno u dogovoru s onima koji su mu tamo bili skloni, i sa znanjem direktora Tuđmana, dopisom u kome je objasnio svoj slučaj, s molbom da ga se zadrži i dalje na “dosadašnjem radnom mjestu”.116 Bušićeva je molba pozitivno riješena 27. travnja pa se je vratio na posao, a 3. listopada 1966. postavljen je na radno mjesto pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje.117

>>>