Hrvati AMAC | Free Zvonko Busic Petition | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Zvonko Busic

 

O Bruni Busicu i njegovim sabranim spisima

 

Životopis Brune Bušića

Postdiplomant na Sorboni

Istaknuti hrvatski intelektualac i Istaknuti hrvatski intelektualac i Ostavši bez posla u domovini, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierrom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim pred­sjednikom PEN-Cluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN-Cluba.175 Boravak u Parizu Bušić je koristio i za učenje francuskoga jezika u Institutu catholique de Paris.176 Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabrielle Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića, Bušiću je tu sti­pen­diju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba.177  

O svom položaju u Parizu 8. svibnja 1970. Bušić je pisao pri­ja­te­ljici Ivanki Kuzmanović: “U današnjim prilikama mogao sam bi­­ra­ti dvije stvari: da se besposlen skitam ili da radim neki za­glu­pljujući posao u nekom zaglupljujućem proizvodnom poduzeću. U oba slu­ča­ja me je oče­ki­va­lo intelektualno propadanje. Neki prijatelji iz Pa­riza su mi javili, da dođem ovdje, da će mi urediti stipendiju. Do­šao sam, ali od sve­­ga toga nije bilo ništa. Dobio sam tek neku po­­moć od inter­na­­ci­o­nalnog društva za slobodu kulture, ali to sam već u Zagrebu ure­dio.

Kako su mi nakane za upis na fakultet propale jer radi nedo­volj­nog poznavanja jezika, ove godine ne bih ništa mogao studirati. Ako ne mognem ostati do iduće godine, upisao bih postdiplomski studij iz sociologije ili nešto slično, što bi mi dobro poslužilo kod razmatranja i obrade hrvatskih problema.”178 Četrdesetak dana ka­s­ni­je istoj prijateljici piše: “Ovdje se nisam snašao, a niti mi je to moguće. Htio bih se u Domovinu vratiti, ali me ni tamo ništa dobro ne očekuje. Svi naši veliki rodoljubi nisu ni prstom maknuli da mi osiguraju nekakav odgovarajući posao. Što mogu? Nikada nisam od drugih mnogo očekivao, ali ova ravnodušnost i neharnost prelazi svaku granicu.”179 

U Parizu je Bušić upisao postdiplomski studij iz političke eko­no­mije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno naj­manje dvi­je godine.

U travnju 1970. s prijateljem Vicom Vukojevićem je posjetio Špa­­njol­sku, a u lipnju 1970. je iz Pariza s prijateljima Vicom Vu­ko­je­­vi­ćem, Nevenom Baričevićem i s njegovom suprugom Ivankom, Ba­ričevićevim osobnim automobilom, putovao u Rim na kanoni­za­ciju sv. Nikole Tavelića 21. lipnja 1970. U Rimu je ostao oko tjedan dana. Dojmove s toga puta 2. srpnja 1970. opisao je prijatelju Dragutinu Šćukancu u Zagrebu: “Bio sam u Rimu za vrijeme ka­no­nizacije Nikole Tavelića. Jedan me je prijatelj poveo svojim kolima, tako da sam napokon vidio i jedan dio Italije. Bila mi je to mučna vožnja, sve je tako uređeno, nigdje pedlja ne­obra­đe­nog zemljišta, a naša Slavonija zapuštena i napuštena. Kod nas se neprestano ističe da mi više nismo poljoprivredna zemlja, doista nismo, ali u ne­ga­tiv­­nom smislu te riječi.

Zaista trebalo je doći u Rim i vidjeti koliko je naš narod ipak zreo unatoč svoj svojoj bijedi i negativnom povijesnom iskustvu. Prvi dan kad je neki svećenik u crkvi svetog Ivana Lateranskog po­­zdravljao skupine iz domovine i iz pojedinih evropskih i iz­van­evropskih zemalja razlijegao se spontani i nebojazni pljesak, a najjači aplauz je bio kad je najavljeno prisustvo izaslanika Islamske vjerske zajednice iz Zagreba. Do mene jedan priprosti Bosanac seljak reče: ‘Čuli bolan, veći pljesak dobi hodža, nego svetac.’ I čovjek se za­do­volj­no nasmija. Bilo je i Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, a došli su i kosovski Hrvati (tako je pisalo na plakatu kojega su nosili kroz či­tavi Rim).

U obilasku historijskih, tj. povijesnih, spomenika našao sam se u jednoj crkvi i tu zatekao jednu skupinu hodočasnika iz Bosne, a domalo je došla i jedna sasvim druga skupina iz Hrvatskog zagorja. Kad su se vidjeli i jedni i drugi spontano su pošli u susret jedni dru­gima pjevajući ‘Lijepu našu’. Stranci, Englezi, Amerikanci... koji su se tu zatekli nisu mogli doći sebi od čuđenja, počeli su sni­ma­ti, htjeli su znati kakav je to narod, što se zbiva s tim narodom, ka­kva je to jedinstvenost.

Iako je svatko najmanje mislio na sveca nije bilo nikakvih emigranstkih provokacija, ako se po starom običaju ne smatra pro–­vokacijom što su se rođaci i prijatelji bez straha susretali i razgovarali.

Narod je ipak počesto zreliji nego njegova intelektualna elita, a političku i da ne spominjem.”180 

U tom je pismu Bušić nešto više rekao i o svom životu u Parizu:

“Ja sam dosta dobro, imam prilično sređenu materijalnu situaciju, ali i pomanjkanje svake per­spektive, a to je možda najpogubnije od svega. Sve je ovo životarenje. Nije teško patiti i sustavno u tišini raditi kad znadeš da će to kroz izvjesno vrijeme biti na jedan način nagrađeno, a ja sada imam osjećaj da me nitko ne treba i da sam vi­še manje ostavljen sam sebi. Sada me manje hvataju depresije ne­go u Zagrebu, ali me i ovdje počesto obuzme mučnina i ne­sna­la­že­nje. S francuskim mi ide prilično teško jer je meni nezgodno ko­mu­nicirati s ljudima, a osim toga čitam mnogo na hrvatskom je­zi­ku, tako da tu ne napredujem mnogo, iako moji profesori francuski počesto misle suprotno. Prije dva dana profesorica me je čak pozvala na večeru, tako da ostali đaci ne znadu što više da misle o meni. Svi znadu da sam Croate, ali nitko ne zna gdje se na­lazi taj čudnovati narod, tako me je jedna Amerikanka pitala jesam li možda ja s Islanda.”181 

U vrijeme boravka u Parizu Bušić je prisustvovao Osnivačkoj skup­štini Društva članova “Matice hrvatske”. G. 1972. taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Po njegovoj izjavi pred istražnim sucem u Zagrebu 1. veljače 1972. nije tada bio član Matice hrvatske, nije sudjelovao u radu skupštine, a jedno vrijeme zalazio je u pro­sto­rije Društva.182  Za vrijeme boravka u Parizu Bušić se je obično hranio u studentskoj menzi u Buirlieru.183  

Sredinom kolovoza 1970. Bušić je boravio u Salzburgu oko tjedan dana u gostima Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. O tome 19. kolovoza 1970. piše prijatelju Šćukancu u Zagreb : “Ja sam se prije dva dana vratio iz Salzburga gdje sam proveo tjedan dana i to jako ugodno. Tamo sam došao s predrasuda­ma da ću naći nervoznog, nepovjerljivog starog čovjeka, ali ništa od svega toga. Provodio sam ugodne dane u otvorenom i srdačnom razgovo­ru s čovjekom u kojem ima više vjere, vitalnosti i optimizma, nego u mnogim ljudima mojih godina. O čitavom društvu u Za­gre­bu on je i te kako obaviješten i zato je zatvoren i šuti kad oni dođu. Sad tek vidim ko­liko se tu moglo učiniti i koliko se još uvijek dade učiniti. On ne krije da je u Austriji stranac, da nije mnogo vezan uz obitelj i da bi se najradije odmah sutra vratio u domovinu s čitavom svojom imovinom. Njegova žena i sin poradi toga su uvi­jek u strahu. O svojim dojmovima i razgovo­rima mogao bih Vam mnogo pripovijedati, ali sada nemam prilike za to. Mislio sam početkom idućeg mjeseca doći u Zagreb , ali od toga sada neće biti ništa, to bi bio tek gubitak vremena. Idući mjesec idem po svoj prilici u Švedsku, gdje ima nekakva izgleda da dobijem nekakav posao. Ostat ću tamo mjesec dana, pa ću vidjeti, ako od svega toga ništa ne bude vratit ću se u Pariz ili ići u Ameriku. Od zanosa i ogor­­čenja ne može se živjeti.

Govorio sam mu (Mimari – m.o.) o Franji (Tuđmanu – m.o.) i on je iz­razio želju da ga posjeti u Salzburgu, ako je on doma javite mu to, bilo bi dobro da odmah ode. Također sam uredio da ga posjeti kardinal Šeper. Treba čovjek da osjeti da nije napušten i da ga se znade cijeniti. Matica hrvatska jako je pametno napravila kad su ga izabrali za svoga počasnog člana, to bi isto trebala, bez od­ga­đa­nja, učiniti JAZU i sva moguća društva za povijest umjetnosti i sli­čno... Na povratku iz Salzburga zadržao sam se jedan dan kod rođaka u Frankfurtu na Majni. Pun je grad naših ljudi. Postoje hr­­vatske gostionice, prodavaonice, hrvatski radnici, hrvatski po­du­zetnici, hrvatske pijanice i prostitutke, na svakom uglu čovjek sreće hrvatski očaj. I svi podjednako dobro znaju za očaj koji ih ok­ružuje. Svi naši ‘rodoljubi’ trebali bi doći u hrvatske radničke barake u Njemačkoj, pa da vide kako se živi i kako se pati. ‘Hrvatski’ političari i hrvatski opozicioni rodoljubi sada kao da se natječu tko će više krokodilskih suza proliti nad hrvatskim narodom i za većinu njih toj zlokobi kriv je veliko­srpski imperijalizam, a ne oni sami. Činjenica je da se velikosrpski impe­rijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvat­ski narod nikad nije isto­do­bno tako propadao. I svi imaju bezbroj isprika za svoju neaktivnost i svoj jad. Činjenica je da sami stvaramo tabue i strukture koje nas ogra­ničavaju. Mogao bih to potvrditi na bezbroj primje­ra, ali čemu? Najradije bih sve zaboravio, ali znam da čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Ipak, nikad se ne zna, treba pokušati. Još domalo iz­gleda da ću i ja protiv svoje volje i namjere postati iseljenik na ‘pri­vre­menom radu’ u inozemstvu. Moram Vam reći da tome nije kriva UDB-a, nikada me prijetnje ne bi otjerale vani. Ponajčešće sami sebe rastjerava­mo.”184  

Ubrzo je Bušić otputovao i u Švedsku gdje je boravio jedno kraće vrijeme. Vjerojatno je boravio u Stocksundu, Rinjen 29. To se može zaključiti po jednoj razglednici na engleskom jeziku iz rujna 1970. naslovljenoj na njega na toj adresi, a nalazi se među “do­kaz­nim ma­terijalom” koji je protiv njega u prosincu 1971. prikupilo Okru­ž­no javno tužilaštvo.185 Uoči Nove godine 1971., 29. prosinca 1970., Bušić je doputovao u London , u goste Jakši Kušanu, ured­ni­ku i izdavaču Nove Hrvatske. S njim i njegovima proveo je novo­go­dišnje blagdane. Dojmove o tom druženju opisao je svome pri­ja­telju Rudolfu Arapoviću iz Pariza 17. veljače 1971.: “Za Novo ljeto bio sam kod Kušana u Londonu. Još jedna iluzija manje… Mi smo različiti svjetovi, nismo se mogli složiti ni u jed­nom jedinom pitanju. On je bio ogorčen, a meni je bilo svejedno. Njegov Gvido Saganić nazvao me je ekstremistom.”186 

U početku 1971. Bruno je Bušić u Parizu upoznao Josipa Senića, ak­ti­vista Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Udbin su­rad­nik “Ivo” iz Clevelanda od samog Senića saznao je za taj susret i javio Udbi u Splitu.187 U početku 1972. o Bušiću je, dok se je na­­lazio u Istražnom zatvoru Okružnog suda Zagreb , Udbu u Splitu koje je bio suradnik iz Pariza izvjestio suradnik Marko.188  

Na povratku iz Pariza u Zagreb u proljeće g. 1971. vlakom kroz Austriju, opet je boravio u Salzburgu i kraće se zadržao u g­o­­stima Ante Topića Mimare.

U Zagreb se je vratio na Veliki petak 9. travnja 1971.

Prvi bijeg u inozemstvo

Budući da je Bruni Bušiću i drugovima mu 13. rujna 1966. dovršen kazneni postu­pak i izrečena mu 25. ožujka 1966. osuda od deset mjeseci zatvora uvjetno na dvije godine pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora,118 a i u Institutu neki nisu dobro gledali na nje­ga i na sastanku osnovne organizacije Sa­­veza komunista In­sti­tuta održanom tih dana njega nazivali “pogrd­nim imenima”,119  Bu­­šić se je odlučio na bijeg u inozemstvo.

Bijeg Brune Bušića i prijatelja mu studenta Rudolfa Arapovića, također osuđenog u istom procesu, s krivotvorenim pu­to­vnicama, organizirao je iz Beča Jure Knezović. Po Arapovića, koji je tada ilegalno stanovao u studentskom domu “Nina Ma­ra­ko­vić” u Šaren­grad­skoj ulici u Zagrebu, došao je 24. listopada 1966. vo­zi­lom je­dan gradišćanski Hrvat, a Bušić im se je, s jednom put­nom torbom, pri­­ključio kraj mosta u Podsusedu. Austrijsko-ju­go­sla­ven­sku granicu bez ikakvih problema prešli su isti dan u 20 sati na pri­jelazu Šentilj– – Spielfeld. Istu večer stigli su i u Beč. Budući da su za Dušni dan (Dan mrtvih) željeli posjetiti Bleiburško polje, nisu se odmah prijavili austrijskoj policiji.120 

Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pi­­smom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela soci­ja­li­sti­č­ke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb , uglavnom zbog “inkvi­zitorskih metoda” u sudskom procesu protiv njega i iz­rečene mu zatvor­ske kazne, iako je, kako navodi, nakon obaranja “stalji­ni­stičko-birokrat­ske grupe Ranković-Stefanović, bio... uvjeren da će se djela, koja mi se pripisuju biti sagledana sa prave točke, te da će inkriminacije koje mi se stavljaju logično biti odbačene.”121 

Okružni sud Zagreb 28. listopada 1966. obavijestio je Institut “da je krivični postupak protiv vašeg radnika Bušić Brune pra­vo­mo­­ćno dovršen, te je isti zbog kriv. djela neprijateljske propagande iz čl. 118., st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mje­­seci, u koju kaznu mu je uračunat pritvor i istražni zatvor od 9. VIII. 1965. do 25. III. 1966. Presuda je pravomoćna sa danom 13. rujna 1966. g.”122 

Nakon što se u Institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, 31. listopada 1966. izdano je rješenje o njegovu prestanku radnog odnosa u Institutu s danom 27. listopada “zbog samovoljnog na­pu­štanja posla”.123 Bušić je odjavljen 2. studenog s prestankom rad­nog odnosa 25. listopada 1966.124 

 Kadrovska služba Instituta prijepis Bušićeva pisma iz Beča taj­niku Odjela Krmpotiću uputila je Okružnom sudu Zagreb “da taj prepis priložite Vašem spisu koji se odnosi na navedenog Bruna Bušića”.125 Bušićeve osobne dokumente i rješenje o raskidu radnog odnosa 25. studenoga 1966. podigao je Nenad Ruven, njegov od­vjet­nik iz prethodnog kaznenoga postupka.126 Nakon primitka Bu­ši­ćeva pisma iz Beča u Institutu, direktor In­stituta dr. Franjo Tuđ­man s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Insti­tuta i obavijestio ih da će kao direktor Instituta upoznati s čitavim sluča­jem Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Is­to­vre­me­no je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi je­dna pred­sta­vka Iz­vršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu ko­ju su pot­pi­sala 62 surad­nika, “s molbom da se čitav slučaj pre­is­pi­ta iz razloga ko­ji su navedeni u predstavci”.

U obrazloženju predstavke suradnici su naveli “da se radi o čo­vje­ku koji je dovoljno dugo radio u našoj sredini, tako da su nam nje­gove moralne i intelektualne kvalitete u dobroj mjeri poznate, da se radi o per­spektivnom mladom znanstvenom radniku kakvima baš ne obilujemo i napokon da se radi o čovjeku s teškom govornom manom, koji se samo s velikim poteškoćama može uklopiti u nor­ma­lan rad i prema kojemu je zbog toga potreban barem minimum humanih obzira, osjećamo se kao pošteni ljudi i kao komunisti po­nu­kani da svratimo Vašu pažnju na ovaj slučaj... Dostavljamo ovu molbu da se razmotri ovaj slučaj jer se ne radi samo o sudbini mla­dog čo­vjeka, već to ima i negativne političke implikacije upravo u vri­jeme kada se ulažu veliki napori da se uklone uzroci ovih po­ja­va.”127 

Bušićev povratak u domovinu

Nakon posjeta Bleiburgu za Dan mrtvih, gdje su se sreli i s dr. Branimirom Jelićem i fra Vilimom Ceceljom, i nakon nekoliko dana boravka u Beču, Bruno Bušić i Rudolf Arapović prijavili su se ta­mo­šnjoj policiji, prenoćili su u zatvoru, a potom su smješteni u lo­­gor Traiskirchen. U logoru je Bušić ostao oko mjesec dana. Tada je kroz logor Traiskirchen prolazilo mnogo Hrvata, pa i čitavih obitelji koje je “Caritas” upućivao u Australiju i rjeđe u Sjevernu Ameriku. Bušić je tada u logoru napravio jedan anketni list, na tri stranice i s 28 pita­nja, pod naslovom “Anketa za hrvatske izbjeglice”. To anketiranje 26. studenog 1966. u Traiskirchenu pretvorilo se je u pravi politički događaj. Uredovala je i austrijska policija. Tada su Bušić i Arapović za tamošnje izbjegle Hrvate održali i nekoliko pre­­­davanja.128 

Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćan­skih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđ­man dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku, da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i po­trebne mu povratne doku­mente srede u tamošnjoj jugo­sla­ven­skoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Ko­ma­­rica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ram­lja­kom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb.129  

 Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Ok­ruž­nog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hr­vatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov  zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se je Bušić slo­bodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za nje­ga zauzeo skoro čitavi Institut, uvažio ga odgodivši izvršenje ka­zne od deset mjeseci na rok od jedne godine.130 Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH.

 Da Bušić, očito, nije mirovao potvrđuje i njegovo pismo o na­si­lji­ma i zločinima Udbe nad uhićenicima i o općem odnosu u Ju­go­sla­viji prema Hrvatima koje je, po njegovu svjedočenju, u si­je­č­nju 1967. uputio tadašnjim komunističkim prvacima u Hr­vat­skoj Vla­di­miru Bakariću i Miki Tripalu, napisano na osnovi ta­da­š­njih sa­zna­nja u većini poluinformacija.131 

Nakon što je Bušićeva molba za ponovni primitak na posao po­zi­tivno riješena, on je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za so­ci­ja­li­stičku izgradnju.132 

Bušićev prestanak rada u Institutu

Institut u kome je Bušić radio u tijeku g. 1966. i g. 1967. po­slovao je s velikim gubitkom te je Savjet Instituta na sjednici 7. - 8. studenoga 1967. odlučio smanjiti opseg svoga poslovanja i ukinuti sva istraživanja koja se ne financiraju, odnosno koja nemaju svoga naručitelja, a 17. travnja 1967. Savjet je odlučio da se u Institutu ne­­­će početi s predviđenim istraživanjem s područja socijalističke iz­­gradnje.

Ne zna se zbog čega su Bušić i još neki drugi suradnici odbili nasta­viti rad na zadatku izrade referata za II. dio Simpozija “ Zagreb u radni­čkom pokretu, revoluciji i socijalističkoj izgradnji”, koji su tre­bali završiti do kraja g. 1967., te je zbog toga protiv njega u svi­­­bnju 1968. bio pokrenut stegovni postupak,133 a ubrzo je, 24. svibnja 1968., doneseno rješenje o raskidu radnog odnosa s Bušićem zbog smanjenja opsega poslovanja In­stituta.134  Potrebno je reći da je tada Insitut otpustio oko 20 djelatnika iz područja koja nisu fi­nan­cirana. Na to rješenje Bušić je uputio prigovor 8. lipnja 1968.135  

Tu Bušićevu žalbu Savjet Instituta je razmatrao 2. srpnja 1968. i djelomično je usvojio pružajući mogućnost djelatniku Bruni Bušiću, ukoliko bi došlo do proširenja rada Instituta, da ima prednost pred natjeca­teljima ako zahtjev podnese u roku od 15 dana od dana pri­­­mitka pismene obavijesti Instituta o proširivanju opsega rada.136 Kad je Bušiću 27. srpnja 1968. prekinut radni odnos, on je u za­kon­skom roku podnio tužbu nadležnom sudskom organu i nakon nekoliko rasprava došlo je do na­godbe – Bruno Bušić i Institut za historiju radničkog pokreta nagodili su se da se Bušiću produži rad­ni odnos do 12. veljače 1969.137 

Suradnik i urednik “Hrvatskog književnog lista”

Nakon što je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u tra­vnju g. 1968. pokrenuo “Hrvatski književni list” (HKL), Bušić, ta­da još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni surad­nik i urednik u tom glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je ob­­javljivao prikaze raznih knjiga i časopisa: Mijalko Todorović, Preobražaj Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1968.138 Branko Horvat, Ekonomska nauka i narodna privreda, Zagreb, 1968.139 Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Za­greb, 1968.140; Pregled 8, Sarajevo, 1968.141; Evlija Čelebija, Pu­to­pisi nelicemjernog Evlije, Sarajevo, 1967.142; Narodne pjesme o Mijatu Tomiću (priredio Anđelko Mijatović), Zagreb, 1969.143; Po­li­tička misao, br. 3, Zagreb, 1968.144 Gledišta, br. 8 – 9, Beograd, 1968.145 André Leroi-Gourhan: Religije prethistorije, Zagreb, 1968.146; Politička misao 4, Zagreb, 1968147.; Panorama mlade književnosti, Republika, Zagreb, 1969.148 Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi, Zagreb, 1969.149 te tekstove o posebnim po­li­ti­čkim i drugim problemima u ono vrijeme vrlo teškim i “vrućim” temama: Narodnosni sastav iseljenika,150 Kultura i umjetnost na udaru birokracije,151  Raspodjela viška rada,152  Odbijeni amand­ma­ni,153 Radnička klasa i nacija,154  Rijeka. Razgovori i sentence o Ri­je­ci,155 Žrtve rata,156 Nelikvidnost privrede ili nelikvidnost eta­ti­zma,157 Društveno-gospodarski razvitak grada Zagreba (I.),158  Sud­bi­na Mimarine donacije159 i dr. – dakle o problemima koji su tada pritiskali hrvatski narod, ali i druge jugoslavenske narode. Bušićeva sposobnost uočavanja i jasnim mislima i vremenu i struci pri­mje­re­nim izrazima iskazivanja bîti problema o kojima je pisao, i što nije se moglo pročitati u javnim medijima ili negdje drugdje, tada je po­sebno mamilo čitatelje.

Bušićevi tekstovi “Žrtve rata”,160 objavljenom u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata g. 1941. – 1945. na strani par­ti­­zanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava 185.327 osoba u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno pro­micanih u jugoslavenskom političkom životu, i “Sudbina Mi­ma­rine donacije”,161 objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, li­sto­pad 1968., o sudbini vrlo vrijednih umjetnina koje je ug­ledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara još u po­čet­ku g. 1948. uputio iz Berlina i Praga te g. 1950. iz Pra­ga kao dar Stross­mayerovoj galeriji starih majstora JAZU, a od kojih su neke završile i u Beogradu čak i u zloglasnog Aleksandra Ran­kovića, ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu ne­­go su njihovu autoru Bruni Bušiću,162 prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji na naj­ok­ru­­tniji način.163 Zbog upućenih mu prijetnji nepoznatih oso­ba Bušić se je obraćao za pravnu pomoć odvjetniku Vladimiru Ma­ri­ću.164 I Bušićev zahtjev tih dana upućen Sekretarijatu javne si­­gur­no­sti za zaštitom ostao je bez odgovora. Te stalne prijetnje bi­le su po­vod da je 22. studenoga 1969. uputio dopis Sekretarijatu javne si­­gurnosti Zagreb u kome je zatražio dozvolu za nošenje va­tre­noga oružja da bi se obranio od stalnih prijetnjih “fanatičnih pri­staša A. Ra­nkovića”.165  Naravno i taj zahtjev ostao je bez od­go­vo­ra. Njegov rad u uredništvu HKL prestao je ubrzo, potkraj g. 1969. prisilnim obu­stavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga gla­sila u širenju hrvatske nacionalne svijesti u drugoj polovini se­dam­de­setih godina XX. stoljeća.

Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu “Re­pu­bli­ci”: Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Zagreb , 1967.166 ; Cha­rles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija, Zagreb , 1968.167 ; Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb , 1968.168  i u tjedniku “Telegram”: Jean Fou­ra­stié, Civi­li­zacija sutrašnjice, Zagreb , 1968.169 

Iako je Bruno Bušić u drugoj polovini šezdesetih godina živio u vrlo teškim i nesigurnim prilikama, između zatvora i podstanarske sobe, između emigracije i domovine, te često bez posla i bez plaće, od danas do sutra, on je ipak, uz obvezni rad u Institutu i sva­ko­dne­vnu borbu za opstanak, nalazio snage i za književni rad. Godine 1967. u “Republici” je objavio pripovijetku “Džip, čovjek i ja”,170 god. 1968. u “Telegramu” pripovijetku “Susret”171  i u “Vidiku” pri­­­­povijetku “Samotinja”,172 te g. 1969. u “Svačiću” pripovijetku “Povratni hod”173 i u “Hrvatskom književnom listu” pripovijetku “Čovjek, brat i ja”.174 

U zatvoru u Makarskoj

Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unu­tra­šnje poslove – kotara Makarska, da bi se preduhitrilo skorašnje moguće neuspjehe, po načelniku Gašparu Bergamu, 25. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Bio­či­ća, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji “Tiho” u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a,84  a tri dana kasnije, 28. travnja 1959., Ok­ru­žno javno tužilaštvo Split naložilo je Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Makarskoj da “zbog krivičnog djela iz čl. 117, odnosno čl. 101. i 118. KZ-a” povede istragu protiv navedenih gi­mnazijalaca iz Imotskog.85  U smislu tih odredaba Bruni Bušiću je SUP NO ko­tara Makarske uputio pisani poziv, s potpisom Željka Popovića, da se 1. svibnja 1959. radi saslušanja po čl. 117., stav 1. KZ-a javi u Stanicu Narodne milicije Imotski,86  a zatim je 7. svibnja 1959., da ne bi “ostankom na slobodi otežao provođenje izviđaja utje­cajem na svjedoke i saučesni­ke” donesena odluka o uhićenju Brune Bušića. Ivan Gabelica je bio uhićen 25. travnja, a Mate Ba­bić 6. svibnja. Isti je dan u 10,30 sati Bruno Bušić priveden u zatvor u Makarskoj, u pritvor do tri dana,87  a 8. svibnja 1959. pri­­­tvor je Bru­ni Bušiću, kao i drugima, produ­žen za 18 dana, do dana 28. svibnja 1959. I na prvu i na drugu odlu­ku (11. svibnja 1959.).88  Bu­šić se je pismeno žalio. Drugu njegovu žalbu odbio je Okružni sud u Splitu 13. svibnja 1959. kao neosnovanu.89  Ugla­v­nom, osu­m­nji­čene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom pro­slavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligen­cije – (“Tiho”).

Na saslušanju u Sekretarijatu za UP-e NOK Makarska 11. svi­b­nja 1959. Bušić je negirao sve optužbe: “I ovog puta kategorički tvr­dim, da odustajanje od škole 10. travnja 1957. nije bilo vezano ni s kakvim sa­stankom, niti je bilo riječi o proslavi 16-godišnjice os­nutka NDH. Tako­đer tvrdim, da prije ovog datuma nije bilo uop­će riječi o potrebi izostanka iz škole i odlaska u Gaj.

Također mogu reći i to, da o organizaciji ‘Tiho’ ili bilo kojoj dru­­­­goj organizaciji nisam ništa ranije znao a niti sam bilo s kim go­vorio o takvim organizacijama, kao ni o potrebi formiranja tih or­ganizacija.”90  I kad je nakon toga suočen s dvojicom svojih kolega, inače tadašnjih suradnika Udbe, 11. i 12. svibnja,91  Bušić je sve ne­girao. Međutim, u saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. on je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući sve­mu svoje tumačenje.92  

Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Ma­kar­­skoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati.93 

U nepotpisanom “Prijedlogu za poduzimanje mjera protiv pripadnika bivše ilegalne organizacije ‘Tiho’ u Imotskom”, sasta­vlje­nom u Zagrebu 1959., predloženo je da se Bruno Bušić “kazni po sucu za prekršaje na kaznu zatvora od jednog mjeseca i da se protiv istog povede disciplinski postupak po nastavničkom zboru gimnazije u Imotskom, uz donošenje odluke o zabrani pohađanja svih škola u FNRJ za vrijeme tri godine.”94  U pri­stu­pač­nim do­ku­men­tima ne vidi se je li što poduzeto u smislu toga pri­jedloga. To je bio i zadnji podatak o Bruni Bušiću u dosijeu “Ma­te­rijali ilegalne organizacije ‘Tiho’”.

Nastavak školovanja i studij

Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani ško­lo­vanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gim­na­zi­je u Splitu, na I. gimna­ziji – VIII.C razred. Tu je 16. svibnja 1960. za­vršio četvrti razred gimnazije s vrlo dobrim uspjehom i pri­mje­renim vladanjem. U rubrici – primjedbi o učeniku navodi se: “Iako je defektan u govoru, učenik je sa marljivošću i znatnim spo­so­b­no­sti­ma svladavao gradivo (osobito ima smisla za društve­ne pred­me­te).” Ispit zrelosti polagao je od 7. do 24. lipnja 1960. i položio ga vrlo dobrim uspjehom. Ocjenu pet imao je iz hrvatskog jezika, po­vi­­jesti i logike, ocjenu četiri imao je iz devet predmeta, a ocjenu tri iz četiri pred­meta.95  

 Sjećanje splitske gimnazijalke i Bušićeve kolegice Ivanke Ma­du­nić o tim Bruninim danima svjedoči: “Ušao je u VIII.C razred pr­ve splitske gimnazije jednog toplog jesenskog dana 1959. Postao je sastavni dio našeg razreda, premda je taj razred bio zajedno već tri godine. Ustvari, postao je i dio našeg kruga u tom razredu, koji se sastojao od četiri djevojke i šest mladića. Bila je to divna klapa mla­dih prijatelja… Bruno mi je dao pročitati neke od svojih prvih sastava iz hrvatskoga jezika, a to ga je u mojim očima podiglo do neba, koliko zbog povjerenja toliko iz spoznaje da sam pročitala sastave mladog književnika, u čiju sjajnu karijeru nisam sum­nja­la.”96  U Splitu, uz svoje redovite obveze, Bušić, koliko mu to prilike dopuštaju, između ostalog, posjećuje književne tribine, izložbe i dru­ge kulturne manifestacije.

Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika,97  ali se je, po vlastitom svje­do­čan­stvu i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se je pod brojem 16.608 na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini studija opre­di­jelio se je za makro-smjer, a na če­tvrtoj godini u okviru makro-smjera opredijelio se je za industrijski smjer. Diplo­mirao je u re­do­v­nom roku u jesen 1964. godine dip­lom­skim radom “Moral i so­ci­ja­lizam”.98 

U jesen 1960. godine Bušić se spominje u jednom Udbinu ne­pot­pisanom elaboratu, od 22. listopada, u kome se govori o “ne­pri­jateljskom” djelovanju u makarskom kotaru. U posebnoj na­po­me­ni navodi se da su, da bi se provjerilo slobodno mišljenje gi­mna­zi­jalaca, u Imot­skom i drugdje, gimnazijalcima davani u zadatak slobodni sastavi, te da se je u tim prigodama saznavalo za njihovo po­litičko mišljenje. “Tako je Bušić Bruno, bivši pripadnik org. HRM99  na gimnaziji u Imotskom, pisao o tome, kako u zemlji ne­ma slobode, kako se za­postavljaju naprednije ideje, kako se jače intelektualnim đacima ne omogućava razvoj itd. Uglavnom u tom slobodnom sastavu je iznio svoj proustaški stav u odnosu na dru­štve­­no uređenje u zem­lji.”100 – navodi se u toj napomeni.

Da je Udba pratila i dalje Brunu Bušića potvrđuje podatak što ga je 19. siječnja 1961. u Imotskom zabilježio jedan djelatnik Udbe “da se Bruno (Bušić Bruno, okorjeli pripadnik org. ‘TIHO’) sada na­lazi u Zagrebu. Navodno je dobar prijatelj sa Šućur Nedjeljkom (brat Šućur Ante, prvoborca) i Alerić Danijelom, docentom pravnog fakulteta (sic! – m. o.), kao i Bušić Markom, pravnikom-asistentom pravnog fakulteta. Po njihovoj sugestiji Bruno je napustio filozofski fakultet i upisao ekonomski.

Pomoću spomenutog Šućura ... i drugi(h), Bruno se je dobro snašao i u idućoj godini dobit će stipendiju.

Sa ovim bi trebalo upoznati Zagreb jer su oni zainteresirani za Bušića. Naime, rekli su nam da ako dođe u Zagreb da im javimo.”101 

Bruno Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i po­la­ga­nja ispita, prati književno-kulturna zbivanja. Redovito posjećuje književne tribine, ali i brojne druge kulturne manifestacije. Uz djela poznatih hrvatskih književnika i povjesničara, od posebne literatu­re u Zagrebu Bruno se susreo s knjigama: “Politička povijest Hr­vat­ske” Josipa Horvata, “Na izvorima neistina” Vatroslava Mur­va­ra, “Balkanski sukobi” Sekule Drljevića, “Južnoslavensko pitanje” L. v. Südlanda, “Hrvatska na mučilištu” Rudolfa Horvata, koje se moglo kupiti u antikvarijatima ili pak posuditi u knjižnicama, te ponekog sveska emigrantske “Hrvatske revije” ili neko drugo izdanje. S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u mis­nom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i ve­černjim predavanjima koja su jednom tjedno isusovci u Pal­mo­ti­će­voj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Prve dvije stu­dij­ske godine stanovao je u Ulici braće Kavurića (danas Andrije He­branga) br. 13, a od 19. listopada 1963. u Vinkovićevoj ulici 8a II. kat, u obitelji Sirotić. Iako je na trećoj godini dobio smještaj u Studentskom domu “Cvjetnom naselju”, Odranska 20, prepustio ga je drugome, koji ga je koristio pod njegovim imenom. Hranio se je redovito u zagrebačkom Studentskom centru, Savska 25.

Zapošljavanje u Zagrebu

Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u po­­du­zeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, kon­so­li­da­ci­ju tla i pro­jektiranja “Geoistraživanje – Elektrosond”, Zagreb , Kup­ska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom po­duzeću radio je kao referent na analitičko-planskim po­slo­vi­ma. Ubrzo je, slučajno,102 saznao za mogućnost zaposlenja u In­sti­tutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje.103  Bruninu molbu za zaposlenje u Institutu, budući da “je bio marljiv student” i da je “prosjek njegovih ocjena ... vr­lo­ do­bar”, te da su zapazili njegovu “sklonost i interes za dru­štve­no-eko­nomsku problematiku, također i talent, koji se osobito oči­tovao prilikom izrade diplomske radnje iz sociologije, kao i u ra­du studentskih socioloških grupa” podržalo je i preporučilo pet sve­­uči­lišnih profesora s Ekonomskog fakulteta: Vladimir Blašković, Dra­­gica Rogić, Josip Pavlović, Stjepan Pulišelić i Igor Žilić.104  Čak je, nakon provjeravanja, i SUP Zagreb 9. lipnja 1965. potvrdio da nema primjedbi na Bušićevo zaposlenje u Institutu.105  

Nakon što je njegova molba riješena pozitivno i nakon što je sporazumno raskinuo radni odnos u poduzeću “Geoistraživanje” s 15. lipnjem 1965., u Institutu za historiju radničkog pokreta Hr­vat­ske Bušić je počeo raditi kao asistent na istraživanju gospodarske po­vi­je­sti 16. lipnja 1965.106  Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je direktor Instituta dr. Franjo Tuđman, čovjek s ko­jim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti.107  Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: “Turi­sti­čka privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci”, “Ratne šte­­te” i “Privredna reforma i njeni odjeci u savremenim zbivanjima” koji je trebao objaviti časopis “Razlog”. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.108  

Prvi sudski proces

Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. kolovoza 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Pe­trinj­­skoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje po Za­gre­bu protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka i uhićenje nekoliko njegovih prijatelja i dobrih znanaca.

Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svje­do­ka djelatnika Instituta od 9,45 do 10,30 sati, pregledali Bušićev radni stol i uzeli su sljedeće:

“Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme;

Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske;

Bušić, B.: Div, čovjek i ja;

Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši;

4 notesa i jedna teka;

Pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.;

15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”109 

Nakon što su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ pro­pa­la” osta­la dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zat­vor OS u Petrinjskoj ulici br. 18. Bušiću je 10. kolovoza zbog čl. 117. stav 1. i čl. 118. stav 1. KZ određen pritvor, a oduzeti tekstovi pre­dani su “na čuvanje” SUP-u grada Zagreba. Isti dan Bušić je iz­javio up­ra­vi­telju zatvora žalbu na to rješenje, a uputio je i pismenu žalbu Vijeću Okružnog suda Zagreb na rješenje pritvora tražeći da ga se pusti iz zatvora.110  Dvadeset dana kasnije, 30. kolovoza 1965., pro­tiv Bušića je otvorena istraga i određen mu je istražni zatvor.111  O to­me je istra­žni sudac mr. Zlatko Marković obavijestio Institut 31. kolovoza. Nakon toga u Institutu je svestrano ispitan “Slučaj Bušić Brune” i o tome sastavljen izvještaj 10. rujna. Budući da je osnivač Instituta bio CK SKH, taj je izvještaj upućen Historijskoj komisiji CK SKH – Zagreb i istra­žnom sucu Okružnog suda Zagreb . U izvještaju, potpisanom od šefa kadrovskog odsjeka Anke Uzelac, konstatira se da je “postupak oko (Bušićeva) prijema nor­ma­­lno spro­ve­den, da ni kadrovska služba ni Uprava nisu učinile nikakav pro­pust”.112 

Bušićevu uhićenju u kolovozu g. 1965., uz stalnu Udbu za pe­ta­­ma, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić, a što je po njih i Bušića, bilo vrlo sudbonosno. Naime, u drugoj polovini svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka i urednik ovoga izdanja. Povod njegovu uhićenju bili su letci koje mu je na izmišljeno ime u proljeće g. 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu od jeseni g. 1961. do proljeća g. 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku. Ma­­jić je zapravo od g. 1959. na području Hercegovine i u Zagrebu djelovao kao Udbin suradnik pod imenom “Javor”, na što nitko od njegovih kolega, znanaca i prijatelja nije mogao ni pomisliti. Do­bi­vene letke Mijatović je po uputi poslao na određena imena u Her­ce­govinu. Za te je letke znao Bušić i još neki kolege. Mjesec dana otprilike nakon prvih poslanih letaka Bušić je s Mijatovićem i s još dvojicom kolega (Rudo Arapović i Mate Nevistić) sudjelovao u podizanju jednog pisma s letcima na Filozofskom fakultetu, a što je Udba pratila i čak fotografski snimala. Mijatoviću, kad je ubrzo uhićen, budući da su i u njega nađeni poslani letci, nije pod is­tra­gom preostalo ništa drugo nego priznati približnu istinu u vezi s emigrantskim letcima, naravno tvrdeći da ih nije nikome pokazivao i da je sve radio sam, zbog čega je ubrzo i osuđen u Okružnom su­­­­du u Zagrebu na tri i pol godine strogog zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije Mijatoviću je Vrhovni sud Hrvatske kaznu smanjio na go­di­nu i pol dana strogoga zatvora.

Kad je uhićen Mijatović, tih je dana uhićena i jedna skupina  većinom studenata prava i drugih Hrvata koji su u sudskom pro­ce­su poznati po prvooptuženom kao skupina Ante Urode, također osu­đenih u ljeto g. 1964. U obradi te skupine Udba je od dvojice uhi­­ćenih dosta saznala o Mijatoviću i drugima što je za nju bio još jedan dragocjen izvor informacija, uz već postojeće, i o Bušiću. Tada Udba prema već osuđenom Mijatoviću i prema njegovim pri­ja­te­lji­ma, pa i prema Bušiću, svakako osim općega i pojačanoga nadzora, u vezi s tim novim saznanjima nije poduzela neke značajnije radnje. Je li što namjeravala poduzeti i kada, iz pristupačne dokumentacije ne može se zaključiti. Novi progon tih prijatelja, pa i Bušića, počeo je u lipnju 1965. godine, kada je skupina studenata, predvođena stu­dentom građevinarstva Branimirom Petenerom, uoči 8. svibnja i u početku lipnja 1965. po Zagrebu raspačavala protujugoslavenske letke koje je na šapirografu umnožavao Petener. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina. Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama ki­­dnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vu­ko­je­vić, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Neki od njih su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premla­ći­va­nji­ma i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pret­po­sta­vljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. Ubrzo je uhićen i organizator te pro­tu­jugoslavenske manife­sta­cije Branimir Petener kojega je u proljeće 1964. student gra­đe­vi­narstva Mate Nevistić upoznao s Mijatovićem, Gabelicom i dru­gim njihovim kolegama koji su u ve­ćini bili obuhvaćeni istragom g. 1965., a zatim i sudski pro­ce­su­i­rani u prvoj polovini 1966. Protiv Mijatovića u staro­gra­di­škoj ka­z­ni­onici istraga, također vrlo dra­sti­čna, počela je koncem li­pnja 1965. Bez obzira što je većina uhićenih nastojala štititi jedan dru­go­ga, ipak na osnovi već poznatoga iz du­gogodišnjih praćenja, ne­za­konitih i drastičnih postupaka pri istrazi, Udba je tada u istrazi došla do određenih saznanja. Po rezul­ta­tima tih uglavnom vrlo neugodnih i okrutnih istražnih radnji, su­đeno je skupini u kojoj se je kao petooptuženi nalazio i Bruno Bušić.

 Bušić je zapisnički saslušavan u – Državnoj bezbjednosti Se­kre­ta­rijata za unutrašnje poslove grada Zagreba, odnosno u Istražnom odsjeku DB (Zrinjevac 7) 10., 13., 18., 21., 25. i 28. kolovoza, 16., 22., i 27. rujna, te 23. studenoga 1965. po “ovlaštenom služ­be­niku” Milanu Kajganiću, a 25. studenoga ta saslušavanja je zavr­šio istražni sudac mr. Zlatko Marković.113 Svakako, zapisničkim sa­­slu­ša­vanjima osumnjičenika prethodila su i druga saslušavanja koja u svakoj istrazi nisu ugodna, a u jugoslavenskom komu­nisti­čkom su­sta­vu politički osumnjičenici i okrivljenici su obično bili podvrgavani u istrazi najtežim torturama da bi se od njih dobilo onakvo priznanje kakvo je za cilj postavila istraga. Iako je u završnici istražnoga za­pi­s­nika Bušić potpisao da je u istrazi “postupak bio korektan”, što su obično potpisivali zbog presije i oni s kojima se najgore postupalo, da ne bi bili izloženi novim torturama, to ne znači da je tako i bilo. Ipak, koliko se zna, Bušić tada nije bio izlagan nekim teškim kla­si­čnim torturama, kao neki njegovi suosumnjičenici i suokriv­lje­­nici, što ne znači da se nije imalo što prigovoriti postupku i u toj istrazi. O svemu tome Bušić je više re­kao u tekstu “Zagrebačko lje­to 1965.”114 

Bušić je u istrazi, u smislu sumnje na povezivanje s drugim oso­ba­­ma radi “neprijateljske djelatnosti”, koliko se vidi iz istražnih za­pisnika ispitivan o svojim razgovorima i odnosima s nekim svojim kolegama i prijateljima: Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabe­li­com, Vicom Vukojevićem, Zlatkom Kušanom, Rudolfom Arapo­vi­­ćem, Krunom Galićem, Antom Galićem i Matom Ćavarom u ve­zi sa stvaranjem jedne tajne organizacije koja bi se borila za stva­ra­nje samostalne hrvatske države i jesu li tiskom i riječju širili “ne­pri­jateljsku” djelatnost. Ne prepričavam sadržaje zapisnika jer oni ni­kako ne odražavaju stvarnost svega onoga što se događalo u od­no­sima obuhvaćenim istragom, nego su posljedica određenih Ud­bi­nih saznanja i konstrukcija, prisilnih radnji istrage, a i držanja su­osumnjičenih koji su zapravo nastojali štititi jedan drugoga, a pri­znavali su o sebi i progovarali su jedan o drugomu u smislu in­­kri­minacija nerado i u teškim nevoljama. S nekim od suokrivljenih Bušiću se je i sudilo.

U sudskom procesu 9. – 25. ožujka 1966., u kome se sudilo An­đelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja dru­­gima na čitanje emigrantskog tiska (Mlade Hrvatske, Hrvatske re­vije) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protu­ju­go­slavenske organizacije “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Ju­go­sla­vije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, Bruno Bušić je, kao V. optuženi, osuđen na kaznu za­tvora deset mjeseci uvjetno na dvije godine. Isti je dan, 25. ožujka 1966., pušten do pravomoćnosti na slobodu.115 Bušić se je žalio na presudu, ali i javni tužitelj!

Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, 1. travnja, Bušić se je javio u In­­sti­tut, vjerojatno u dogovoru s onima koji su mu tamo bili skloni, i sa znanjem direktora Tuđmana, dopisom u kome je obja­snio svoj slu­čaj, s molbom da ga se zadrži i dalje na “dosadašnjem rad­nom mjestu”.116 Bušićeva je molba pozitivno riješena 27. travnja pa se je vratio na po­sao, a 3. listopada 1966. postavljen je na radno mjesto po­moćnog is­tra­ži­vača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke iz­gra­dnje.117 

>>>

                   

Bruno Busic 


Hrvatska politika u emigraciji

Rudolf Arapović

Iščekujući skori obračun s komunizmom, hrvatska je politika u emigraciji poslije Drugoga svjetskog rata slijepo slijedila hladnoratovsku kampanju, a u nekim svojim segmentima bila je i privjesak Antiboljševičkoga bloka. Nacionalni ciljevi podvrgnuti su velesvjetskim, odnosno blokovskim interesima. A bilo je i ekstremnih istupa u tom pogledu. Na primjer kada su 1968. godine Jakša Kušan (Nova Hrvatska) i Vinko Nikolić (Hrvatska revija) u jednom apelu pozvali narod da brani Jugoslaviju, a osamdesetih se godina pojavila teza da Hrvatsku treba braniti na rijeci Strumici. (Ta je politika na koncu završila u Sorošovu «otvorenomu društvu».)

Nu, proljećarski pokret u zemlji i svježe snage proizveli su radikalan preokret i u emigrantskoj politici: napuštanje blokovske orijentacije. Baveći se stvarima «iza kulisa emigrantske politike», Gojko se Borić obračunava upravo s tom promjenom hrvatske politike u emigraciji. On taktičko otvaranje prema Istoku dr. Branimira Jelića (HNO) naziva «fantazijom na smetlištu povijesti» (Vjesnik od 9. ožujka, Podlistak), premda je i sam svjedokom njemačkoga otvaranja prema Istoku koje provodi Willy Brandt, ali i bavarski konzervativac Franz Josef Strauss. Branimir je Jelić svojim taktiziranjem posvađao centralne komitete u Jugoslaviji.

Borić je u «fantazije na smetlištu povijesti» svrstao i viziju Bruna Bušića, koji da je «Hrvatsku više pjesnički nego politički, vidio kao “sretno sastajalište (sic!) Istoka i Zapada”». Bušić je naime 1976. godine pisao: “Hrvatska je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva, suverena država izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojničkih blokova, radosno susretište Istoka i Zapada.” U Njemačkoj je 1981. nastao snažan mirotvorni pokret, kada su 300 tisuća Nijemaca demonstrirali ulicama protiv razmještanja novih američkih raketnih sustava i blokovske podjele, a intelektualci objavili doslovce identičnu tezu o Njemačkoj kao radosnom susretištu Istoka i Zapada. Nu, Boriću je to na Radiju Deutsche Welle nepoznato.

Bušić je na istom mjestu spočitnuo ogromnu ekonomsku i vojnu pomoć beogradskomu režimu i upozorio da je «Jugoslavija multinacionalna država, te da naoružanje namijenjeno da spriječi vanjsku invaziju ne će, u slučaju nutarnjih nemira, biti upotrijebljeno protiv stranog agresora». (The New York Times od 12. rujna 1976.)

Hrvatska je politika bila vizionarska i ispred svoga vremena. Rušila je Berlinski zid prije Reagana i Gorbačova.

Dok je hrvatska politika u emigraciji slijepo slijedila hladnoratovsku kampanju i bila privjesak Antiboljševičkoga bloka, hrvatski prosvjedi i memorandumi nisu nikoga uzbuđivali. Moćnici razgovaraju s onima koji imaju vlast (Robert Kennnedy), nemaju interesa za «plemenska» posla. Kada su se pak u emigraciji pojavile struje, i publikacije, koje su se otvorile (i) prema Istoku, tj. najavile nadideologijsku osloboditeljsku borbu svim primjerenim sredstvima («Lundske teze», Bušić), nastala je prava uzbuna. Aktivirani su policijski doušnici, započela je denuncijantska kampanja (npr. da se Bušića «spakira u Moskvu»), zabrinula se i zainteresirala policija demokratskih zemalja, a probijena je i medijska blokada. S tim je preokretom i Vjesnik upoznao svoje čitatelje bilježeći, «da nikada prije emigracija, posebno ustaška... nije u dijelu zapadnoevropske i sjeveroameričke štampe, radija i televizije imala bolji i masovniji publicitet». (Vjesnik od 13. siječnja 1979.) Kao pokret i politički utemeljena opcija, s kojom se ocjenom Vjesnikov novinar tada, jasno, nije identificirao.

Nakaradna je i već viđena Borićeva tvrdnja da su Jugoslaviji «zapravo trebali hrvatski ekstremisti». Tako je naime i «ljotićevska» Hrvatska zora iz Münchena omalovažila i pokušala zaplašiti «papirnate revolucionare» da tjeraju vodu na mlin JNA koji će zbog njih moći tražiti veći proračun. Američko gvožđe nije pomoglo iranskomu šahu u borbi s Ajatolinim magnetofonskim vrpcama, a ni gvožđe JNA Jugoslaviji. Naprotiv, proračun represivnoga aparata doprinio je slomu tvorevine.

U svom «programskom» članku u Poruci, Borić je za Srbe tražio dvije države, Hrvatsku i Srbiju. To je bila njegova, kaže, «idealistička vizija» koja se «već tada» očitovala. Odgovorio mu je poznati teolog Tihomir Ilija Zovko. Već sam naslov Zovkove raspre puno govori: «Jalova teorija – jedne slijepe prakse. O Hrvatskoj Državi i Srbima u Hrvatskoj. Protiv H. Vukelića [Borić] i Zajednice (“Poruke”)». (HL, 3/1981., s. 17-26)

Ni Borić nije «ostao dužan», ali se je nakon nekog vremena «pomirio sa Zovkom»! (Vjesnik od 21. veljače, Podlistak)

Autor je bivši urednik «Hrvatske borbe» i «Hrvatskoga lista» u emigraciji.

Mrvice

Nedavno je u emisiji "nedjeljom u dva" gostovao psihijatar Eduard Klain, psihijatar freudosvske skole u mirovini. Pricao je (freudovski) o ljudskoj agresivnosti te je u svezi s tim, medju inim, isticao kako se u (hrvatskim) braniteljskim obiteljima odgaja opasan pomladak. (Je li, to su ljudi koji su u obrambenu ratu kojesta prosli i iskusili!)

Srbske je pak teroriste 1991. godine izmanipulirao njegov kolega po struci, psihijatar Jovan Raskovic. Freudovac Klain objasnjava: gladnima i nezaposlenim Srbima je psihijatru Raskovicu lako bilo manipulirati (i navesti ih na zlocin i genocid!).

Elem, srbski teroristi nisu tradicionalno odgajani u mrznji prema "ustaskim" Hrvatima, u jasenovackomu mitu, cetnickim i partizanskim "herojstvom", bombaskom povijescu, bombaskim spomenicima...  Nije ulogu igrala ni velikosrbska ideja o zapadnoj granici pravoslavlja na liniji Karlobag, Karlovac, Virovitica. Nego je, eto, psihijatar Jovan Raskovic izmanipulirao "gladne i nezaposlene" (veliko)Srblje.

Klain je svomu kolegi Raskovicu odao priznanje uspjesnosti manipuliranja "gladnim i nezaposlenim" (veliko)Srbljima, a sebi je u zadatak stavio da manipilira pretilom, dembelaskom hrvatskom javnoscu.

Kao devetogodisnji mladic Klain je slusao hvalisanje jednoga ustase kako je partizanu vadio oci. Medjutim, taj zanat Hrvati nisu nikada ispekli, toga u hrvatskoj narodnoj etici nema. To je u junackoj tradiciji druge strane, cetnika i partizana. Hrvatski je vojnik najcisci, najmoralniji vojnik 2. svj. rata: vitez. Borio se za slobodu i branio svoj dom protiv terorista, koljaca, bandita.
Ali, zasto psihijatar Klain laze (tj. manipulira)?! Njegov je otac bio u partizanima.
---

I otac Ive Goldsteina bio je partizan, stovise, partizanski komesarcic. Zato je Ivo Goldstein uporan u promicanju jasenovackoga mita. I kaze da je Jasenovac bio "najvece stratiste u NDH". Mozda partizansko od 1945.-1948. godine. Jasenovac je u NDH bio radni logor s razvijenom industrijom, koja je 1945. nestala, odvucena u Srbiju, kada je u Jasenovcu otvoren "logor smrti". U svakom mjestu koje su partizani 1944.-1045. godine zauzeli, nastajao je po jedan "Jasenovac". Od Dakse, Travnika, Kiseljaka... do Jazovke, Tezna, Macelja... Jasno je, dakle, cemu sluzi jasenovacki mit u Ive Goldsteina.

(ra)